Sinoć sam bila na prvom dejtu s odabranikom iz prošlog posta. Sama akcija pozivanja van je ispala vrlo jednostavna jer je H brzo reagirao na moju prvotnu inicijativu tako da tehnički na kraju nisam ja bila ta koja poziva već samo pristaje, ali zadovoljavam se saznanjem da sam krenula sa ciljem i dobila što sam htjela. Odlučili smo se za početak krenuti sa standardnim predjelom zvanim kino. Pustio me je da izaberem film i ja sam nam rezervirala karte za Sex br. 101. Nisam mu željela otkriti što ćemo gledati dok nije pročitao ime na svojoj kupljenoj ulaznici. Vidjela sam mu odmah po smješku da mu je manje bilo bitno o kojem se filmu radi, a više znakoviti naslov, pa sam si slobodno mogla upisati još jedan bod u svoju od danas sam žena zavodnica tablicu. Nakon filma smo se smjestili u Opium restoranu koji se savršeno uklopio u cjelokupnu pomalo mistično egzotičnu atmosferu nove mene. Ako još niste bili toplo preporučam restoran jer imaju vrlo dobro spremljenu hranu, a cijene su prihvatljive. Na početku smo jeli juhu sa škampima, lukom i đumbirom. Da, lukom. Netko bi se sigurno našao prokomentirati kako je to bio potpuno krivi potez, ali vjerujte da ako se već nalazite s tipom u fensy restoranu na prvom spoju i ne želite ipak ispasti hoch mimozica koja očekuje da je se od sad na dalje vodi samo i isključivo na ekskluzivna mjesta jer to zaista niste, odabrati već na početku jelo kojem je jedan od sastojaka luk otvara vrata opuštenoj atmosferi. Zatim je H, da nastavimo u morskom tonu, izabrao glavno jelo s morskim plodovima i umakom od kokosa, što me oduševilo jer ja obožavam slano-slatke kombinacije i uvijek je zadovoljstvo kad takvo gurmansko iskustvo možete podijeliti s drugima. Umjesto deserta smo se odlučili malo majmunirati i zaredati par rundi nečega što se naziva banana bliss, jako je fino kremasto i ispraznit će vam novčanik, ali kad je bal nek je bal.

Nije mi bilo žao na kraju potrošenih 200 kn (da, da, podijeliti smo račun) jer je vrijeme koje smo proveli u restoranu jedući i razgovarajući bilo vrijedno cijene. Ispričala sam mu sve o svojim planovima za novogodišnje praznike u St. Petersburgu i nije se previše čudio nad idejom da idem sama već je iskreno rekao da se divi tome što me nije strah otputovati negdje sama jer mu to puno govori o meni i mom pristupu životu. Zatim je još šaljivo natuknuo da mi jedino može biti žao što eto sad ne mogu čak ni njega pozvati da mi se pridruži. Utješila sam ga prijedlogom da se nas dvoje na proljeće uputimo negdje na istok kad se već tako dobro slažemo za azijskim stolom na što mi je on odgovorio kako vjeruje da bismo se izvrsno slagali za bilo kojim stolom dok god ima pogled na moje oči. Ah, šarmer. Ali priznajem vam da sam se vraški potrudila istaknuti oči na način da ne izgleda kao da sam na njih nanijela 10 različitih proizvoda, a opet da ožive i igraju svoju igru, premda mi se na kraju večeri činilo da ne bi bilo nimalo bitno sve da sam se pojavila i bez maskare jer kemija je čaroban sastojak koji se ne može zamijeniti niti stvoriti ikakvim trikovima dekorativne kozmetike. A kemija je bila više nego očita čak i prije nego su krenuli razgovori o grudnjacima, oznakama za obujam prsa i veličini košarica te njegovom inzistiranju da mu pojasnim i usporedim te nerazumljive brojke i slova na svom primjeru jer je on vizualan tip i tako najlakše nauči i zapamti. Da smo kojim slučajem sjedili jedno pored drugoga, a ne nasuprot, mislim da bi u tom trenutku prešli i na osjetilo dodira kao pomoćno didaktičko pomagalo, premda ne znam baš koliko bi ostali posjetioci restorana bili oduševljeni mladim gospodinom koji hvata mladu gospodičnu za sisu dok oni pored u miru pokušavaju pojesti svoje rižine rezance. Ostavili smo to za sljedeći put. Malo dodatnog iščekivanja može djelovati samo pozitivno.

Jeste li ikada prišle izravno tipu koji vam se sviđa i pozvale ga van? Bilo da se radi o kolegi s fakulteta, posla, prijateljevom prijatelju ili čak nekome koga uopće ne poznajete i koga ste ugledale naslonjenog na šank u klubu u kojem ste se taj vikend odlučile rasplesati. Muškarci to rade redovito, od njih se to očekuje i cijeli se život više ili manje pripremaju i vježbaju, iako mi je jednom prijatelj priznao da kada se na kraju sve svede na trenutak u kojem se mora izložiti pred djevojkom koja mu se sviđa sve je kao prvi puta. Kada razmislim o mislima koje mene muče dok sam u statusu singlice, uzbuđenost, iščekivanje, pogledi ispod obrva, smješkanje i onda biranje kada nam se obrate, igramo svoju igru dramatično kako samo žene znaju, ali prava drama je zasigurno na njihovoj strani. Biti lovina je mnogo lakše. Potrebno je samo ponuditi protureakciju na akciju. Loviti je oduvijek zahtijevalo dugotrajne pripreme, strategije, prilagođavanje na terenu, zbrajanje preostalih snaga nakon povratka iz neuspješne akcije. Volim se smatrati feministicom, ali jednu stvar moram priznati čak i ako to znači da si dajem pljusku u obraz, neugodno mi je krenuti muškim načinom u lov. Postavljanje zamke još i prolazi, ali izravan napad, oči u oči, ego o ego, i slomim se kao šibica, kao mlađahna neiskusna djevica koja stoji pokrivena velom i potiho hihoće.

Bilo je par slučajeva kada sam odlučila riskirati sve ono što me drži na okupu, iznutra i izvana, i staviti se pred zid ne znajući hoću li dobiti metak u glavu, ili među noge. Uz pomoć malo alkohola u krvi svi postajemo odvažniji, izgledamo si nepobjedivi i neodoljivi, i jedino uz takvo stanje uma gdje vam odbijenica niti ne pada na pamet jer tko bi me odbio ovako slasnu i spremnu na sve, prilazimo i riječi pogađaju metu, a tijelo je usporedno opipava i traži potvrdu koju i dobije. No kako kasnije, sljedeće jutro, održati taj isti intenzitet osobnosti koji smo prezentirali kroz pomalo mutan pogled, još mutniji um, klizeći zamagnjenim mračnim lovištem vođeni nagonom. Odjednom se nađemo u jazbini s komadom živog mesa kojem ne znamo oderati kožu jer naše su ruke nježno njegovane hidratantnim kremama, i plahte su nam svilene, papuče pahuljasto mekane. Mali zeko koji je tripovao da je veliki vuk počinje paničariti, ne može se snaći bez odbora najboljih prijateljica ili savjeta iz Cosma, uvjeren da je napravio nepopravljivu pogrešku koja se ne smije ponoviti. I ne ponovi se dugo vremena.

A žena ratnica čuči u meni, u svakoj od nas, i ako joj dozvolimo da izađe na površinu i ne uplašimo se snage kojom će nam obuzeti tijelo trenutak panike ne mora nikada nastupiti. Sve što smo ikada napravili jednom nam je bilo po prvi puta. Djeca uče hodati mjesecima, padaju tijekom i ukoliko im majke i očevi svaki puta kada završe iskušavanjem amortizirajuće snage pelena ponude osmjeh i pljesak i ohrabrenje da ustanu i pokušaju još par koraka više cijelo iskustvo dobije sasvim novu dimenziju. Kako se negdje na putu, tijekom odrastanja, djevojčice usmjerilo putem gdje hodati prema objektu svoje požude nije poželjno jer postoji opasnost da će zakucati svoje dupence u tlo nije sasvim jasno. Te iste žene ne samo da su naučile hodati već su to naučile raditi u petama visokim po 10 centimetara, ekvivalentu oštrog koplja koje se iz trka baca u antilopu u bjegu. Ne zaboravimo ni činjenicu da su muškarci u ulozi lovine najčešće nepomične mete koje je praktički samo potrebno ubrati i odnijeti kući. Je li to zato što su jednostavno manje izbirljivi, ili ostanu zbunjeni novim poredkom stvari da ne znaju kako drugačije reagirati, nije ni bitno dok je god statistika na našoj strani. Zato mi i ne trebate poželjeti sreću za sutra, ali ću sigurno trebati jedan pljesak nakon izvedbe makar i da me digne natrag na noge lagane ukoliko ispucam u prazno.

Danas sam dobila izvrsnu vijest kojoj sam se potajno i nadala, ali ne i očekivala. Novogodišnji blagdani nam se bliže i ja ću imati tjedan dana slobodnih. Već mjesecima maštarim gdje bih voljela otići ako mi se posreći i uhvatim te slobodne dane i ideje su bile brojne. Od one da izaberem destinaciju na kraju svijeta, neku gdje nikada nisam bila, koju ne poznajem. Mjesto gdje će mi sve biti novo, nepoznato i puno prilika za istraživanje, učenje, snalaženje u novim situacijama. Razmišljala sam čak i o mogućnosti da sve prepustim sreći i sudbini tako da izaberem par gradova raštrkanih ovom našom planetom, neke nove, a neke poznate, ispišem im imena na malene papiriće i kao u nekoj nagradnoj igri zatvorim oči, zavučem ruku u šešir, promiješam i što izvučem pobjeđuje. No, danas kada je nada postala stvarnost i zaista mogu planirati putovanje, osjetila sam kako želim otići na neko poznato mjesto gdje se mogu opustiti i napuniti baterije baveći se mirnim aktivnostima umjesto užurbanog pustolovnog tempa.

Zatvorila sam oči, zamislila ulice prekrivene snijegom, mirnu rijeku koja ledeno plovi među romantičnim zgradama, nebo posuto zvijezdama, toplu bundu koja me obavija i malenu čuturicu u torbici koja sakriva eliksir dobroga raspoloženja. Kada sam otvorila oči u mislim mi je zaiskrilo jedno ime - St.Petersburg. Grad koji sam prije nekoliko godina posjetila u doba ljeta, a za koji sam sigurna da mi može ostvariti sve ideje o savršenom zimskom odmoru. Zaista, možete li se sjetiti neke druge zemlje koja tako jasno asocira romantičnu, sjetnu, mirnu, a emotivno dramatičnu zimu, od Rusije. Sigurna sam da je upravo iskustvo koje mi St.Petersburg može pružiti ono što mi treba nakon godine dana takvih događaja koji bi se mogli lako uklopiti u neku rusku romantičarsku novelu.

Sada sam u potrazi za nekom knjigom o povijesti toga grada koja ću čitati u avionu i na putu do moga odredišta jer je odluka definitivno pala da ću otići sama. Društvo će mi praviti članovi dinastije Romanov i brojni drugi likovi iz bogate ruske prošlosti. Radujem se već i kupovini pravog Faberge jajeta, a ne kopije iz jeftine suvenirnice, za koje prošli puta nisam imala novaca jer sam još uvijek bila studentica koja jedva da je sakupila dovoljno novaca da uopće dovuče svoju guzu do Rusije. Čeka me i pogled na grad jednim drugim očima. Onima koje su proučavale umjetnost i sada će moći prepoznati lokacije sa slika slavnih majstora. Planiram i nakupovati pregršt razglednica na čijim ću pozadinama ispisivati riječi ili čak stihove koje mi inspiracija ponudi u trenutku i koje ću kasnije spremiti u kutiju uspomena na put. Nešto drugačije od standardnog pisanja dnevnika putovanja koje inače prakticiram. Veselim se lutanju ulicama otočića koji čine Nevinu Deltu, cjelodnevnoj posjeti Hermitage muzeju, pogledu na Mramornu palaču, trenucima tišine u katedrali Sv. Nikole.

Priznajem, zanimaju me reakcije mojih prijatelja i obitelji kada im kažem za svoj plan. Jedna djevojka sama u Rusiji, nije li to malo opasno? Ponekad mi se čini da nam je ideja o toj zemlji pomalo iskrivljena. Zašto bi jedan St.Petersburg bio išta opasniji od Zagreba danas kada mafija praktički vlada ulicama i možemo se jedino nadati da se nećemo naći u krivo vrijeme na krivom mjestu i postati kolateralna žrtva u nekom obračunu. Osjećam da ću biti sigurna tamo na sjeveru ako se držim određenih jednostavnih pravila. Neću šetati nepoznatim i sumnjivim uličicama nakon zalaska sunca, neću svojom garderobom i opremom u vidu fotoaparata, mobitela i sličnih tehnoloških igrački izazivati previše pozornosti. Pokušat ću se uklopiti i izgubiti u masi ljudi, a ne vrištati svakim pogledom i riječju da sam mala sama turistkinja koju se može lako smotati i preveslati. Nemam straha, samo tihog ushićenja iščekivanja.

Mnogo se toga dogodilo u zadnjih 12 mjeseci u mom malom velikom svijetu koji mi se razmotavao pred očima u smjerovima koje nikada prije vidjela ni iskusila nisam. Mogla bih pisati i pisati o svim iznenađenjima, iščekivanjima, dilemama, tajnama, prekidima, uzbuđenjima, razočaranjima. Mogla bih. Ali nakon svega, večeras, osjećam da se više ne želim osvrtati na ono što se zbivalo kao da je priča, kao da nije bilo dio mene. Želim pisati o danas, pisati o sadašnjosti u kojoj živim jer znam da to što jesam nosi pečat prošlosti koja je utkana u mene i njeni djelići će uvijek biti vidljivi. Budućnost će mi sigurno dati priliku da neke događaje opišem i ponovno proživim na ovim stranicama baš u onom trenutku kada prirodno i instinktivno iskrsnu iz sjećanja, uklope se i povežu sve uzroke s posljedicama.

Danas vam moram nešto priznati. Vi možete postati najsigurniji čuvari mojih tajni. Oni koji će pročitati, razumijeti, dati podršku ili savjet, i zadržati to u ovom svijetu gdje svi možemo biti svoji, slobodni i sigurni. Moja tajna nije velika. Malena je i djetinjasta, tek trenutačan hir kojem se ponekad prepustim, i koji nema strašne i negativne posljedice, a ipak ne govorim to glasno jer se od mene, od svih nas, očekuje da budemo odgovorni i ozbiljni članovi društva, zaposlenici koje svaki šef samo poželjeti može. Moj šef je, ja znam, jako zadovoljan mojim radom i pohvale su ono što od njega redovito dobivam. Radim s puno entuzijazma, uvijek od mene kreću brojne nove ideje, prihvaćam kao dobrodošao izazov svaki novi zadatak koji se pred mene stavi i poštujem rokove. Ali ponekad, možda bi netko rekao i češće od dopustivog, odlučim uzeti sebi slobodan dan u sredini ranog tjedna. Probudim se na zvuk budilice u uobičajeno vrijeme, otapkam do kupaonice i dok sjedim na školjki uz lagani žubor u pozadini mali vražićak u glavi se javi i predloži da ostanemo kod kuće, on i ja, cijeli dan sami i bavimo se zanimacijama koje inače stoje na listi želja, ali ne i prioriteta. Nakon što pustim vodu već znam je li misao otplavljena cijevima u podzemlje grada ili me dok perem ruke iz ogledala promatra onaj maleni sjedeći sada samouvjereno na ramenu namigujući. Pa namignem i ja njemu, produžim do dnevne sobe, uhvatim se telefona i ostavim poruku uredskoj sekretarici. Žao mi je, ali ne osjećam se dobro jutros, i neću moći doći na posao.

Kada šef drugi dan pita jesam li dobro i što mi je bilo, samo ga pogledam sramežljivo ispod obrva i promucam nešto o onim danima u mjesecu, na što se jadan zbuni i zacrveni te kimne sućutno premda se vidi da zapravo jedino što želi je izbaciti tu misao iz glave i nastaviti dalje svoj i moj dan kao da se ništa nije desilo. Moja prijateljica K me ponekad upita zar mi nije neugodno tako se izvlačiti s posla. Znala sam se i ja prije upitati. Je li u redu da tako zavaravam šefa koji je uvijek fer, pošten i dobronamjeran? Je li u redu da ja odmaram kod kuće dok druge kolege uredno dolaze na svoja radna mjesta ma koliko im toga jutra volja nije bila na razini? Ali ja znam da kada radim onda radim punom parom, dajem sve od sebe, učinkovita sam i sve što obavim je na razini. Jedan ekstra dan koji uzmem za sebe svakih par mjeseci to ne može poništiti, a njegovo postojanje me smiruje jer osjećam da sam ja ta koja svako jutro izabere što će raditi taj dan. Ne nosi me bujica nametnutog raspreda koji izaziva frustracije jer nam se čini da ne živimo svoj život već onaj nametnut izvana, a mi smo tu da slušamo i dižemo se ujutro kada nam se kaže, odlazimo kao mali mravi u kolonama na svoje radno mjesto i od ponedjeljka čekamo vikend koji je opet crvenim slovima točno unaprijed označen. Meni moj dan napuni baterije i uvijek ostavi za sobom neki novo osmišljeni recept za čokoladne kolačiće, oslikano platno ili prvi blog post nakon dugo vremena. A već sutra, u nove poslovne pobjede.

Prošlo je gotovo mjesec dana od kada sam postala "blogericom". No, osim tog prvog upisa, od mene riječi na ovoj stranici do večeras nije bilo. Moram priznati da me malo obeshrabrio prvi komentar koji sam dobila jer me potaknuo na razmišljanje o zajednici u koju ulazim, ali na čijim sam još vratima, spremna da se okrenem i krenem nekim drugim smjerom. Ideja izoliranog balončića sapunice koji pluta internet prostranstvom i reflektira zrake sunca prsnula je i ja sam shvatila da se nalazim u kvadratnoj prostoriji okruženoj zidovima punoj ljudi koji držeći svatko svoje piće u ruci promatraju došljake i tiho šapuću svoje komentare onima najbližima sebi. Dinamika koja ovdje već postoji kreće se gotovo ritualizirano automatski. Postoji nepisano, a opet svima poznato pravilo po kojem se probija od ulaznih vrata do bara. Vjerujem da se tu i tamo pojavi netko, kao što sam ovoga puta to bila ja, čiji se hod čini presiguran i odmjeren za početnika. Ipak, ne treba zaboraviti da smo hodati naučili mnogo ranije nego što smo nogom stupili u naše prve barove s namjerom da kupimo piće čije ime još ne znamo ni pravilno izgovoriti, a kamoli procijeniti koliko ga smijemo popiti, pa hodamo čvrsto u visokim potpeticama prema svom cilju, da bi nas tek kasnije nakon samo jedne čaše razotkrilo teturanje pri povratku kući.

Tako sam i ja, vrlo sigurna u svoje umijeće pisanja, jer mi mjesečno na bankovnom računu preračunato u novčane jedinice osigurava svako zrno grožđa koje stavim u usta i svaku košuljicu koja popeglana visi na vješalici ormara, krenula bez skica, proba i prvih verzija koje završe u kanti za reciklažu. Iznenadilo me ipak, koliko sam se nesigurnom pokazala, kada je tračak sumnje pao na ovu moju ionako dovoljno crnu stranicu. Trajalo je to neko vrijeme dok nisam shvatila da se zapravo radilo o komplimentu, jer u pitanju je bilo moje pisanje. A da ne pišem prvi puta zaista i je istina. Medij bloga je u tom trenutku izgubio na svojoj zagonetnosti i razmotao se kao beskrajan komad papira pod mojim rukama koje dobro znaju što im je činiti u toj situaciji. Instinktivno sam postala blogerica. Prvi puta.

Večeras sam prvi puta odlučila postati aktivan član cyber svijeta. N je kompjuterski geek i iako smo zajedno još par mjeseci i bit će tri godine (upravo sam shvatila da mi je trebalo par sekundi odbrojavanja unatrag studijskih godina kako bih bila sigurna) mene sva ta bujica kanala nula i jedinica koji umrežuju svijet nije nešto posebno zanimala. A ova večer nekako dosadna, sjedim na krevetu i gledam ga kako igra jednu od onih debilnih igrica u kojima gradite svoje željezničko carstvo (muškarci stvarno NIKADA ne odrastu jer kako se ovo razlikuje od slaganja malih djelića plastičnih tračnica pa tepihu dnevne sobe) i žao mi da ne dijelimo oduševljenje.

"Dragi, ajde ti meni preporuči nešto čime bih se ja mogla zabavljati na kompjuteru?"

"Čijem kompjuteru?" (hehe, nije ni skrenuo pogled)

"Pa tvojem."

"Mrghrmr" (čime je zapravo htio reći: "Moj kompjuter? Moj? Misliš da sjediš na mojoj stolici, gledaš u moj monitor, kliktaš moga miša? Ne znam baš? Ma ne zanima to tebe. Jesi sigurna? Uh oh, još samo da spojim ovu skretnicu i onda ću povezati sjeverno i južno zemljište preko rijeke i teretni vagoni će moći prevoziti svu onu robu koju imam u skladištu i zaradit ću hrpu novaca i kupiti oldtajmersku parnu lokomotivu..."

"N! A daj!!"

Pametno je zatim zaključio da mu je najbolje prekinuti na čas ono što (g)radi, okrenuti se prema meni i polunadrkano, a trudeći se ljubazno upitati: "A kaj bi ti radila?"

"A kaj ja znam" (trept)

"Oćeš neke igrice?"

"Ne! Oću nešto na internetu."

"Pa postoje online igrice. Dapače, postoje odlične online igrice. Na primjer ja trenutno..."

"Ne zanimaju me igrice!"

"A kaj te zanima??!!" (više se ne trudi zvučati ljubazno)

"Pa zanima me, ono, blog."

Tu smo dakle. Naime nisam ja baš pala s Marsa ravno u pećinu pračovjeka. Čula sam ja o tom nekom čudu gdje se možeš pretvarati da si sexy kolumnistica, steći sljedbenice i obožavateljice i završiti pišući za Cosmo.

" Joj daj, kakav blog, dosta blebećeš uživo, sad bi još i po internetu."

"Kaj, strah te da ću pisati o tebi?"

"Samo probaj."

Sada mu već sjedim u krilu i klikamo zajedno. Ja sam smislila ime, on je upisivao podatke. Ja sam birala sliku, on ju je postavio. Ja sam imala još tisuću i jedan zahtjev i ideju, on je rekao da je sasvim dovoljno vremena potrošio večeras na blogerske gluparije i da ako želim mogu sama prčkati po dizajnu. Tako ću najbolje naučiti. Hm, a dobro je onda ovako ( za sada).

I oprosti dragi, što sam odmah u prvom tekstu pisala o tebi, a o čemu bi drugom.